Đuričić: Od samog početka je bilo jasno da će “Quo vadis, Aida?” biti uspješan

Novi dan 18. mar 202110:53 > 11:0912 komentara
Podijeli:
Izvor: N1

Jasna Đuričić, glumica koja u filmu “Quo vadis Aida” igra glavnu ulogu Aide, kazala je za N1 kako je nominacija za Oskara velika stvar te da su do ovog uspjeha stigli zahvaljujući tome što je Jasmila Žbanić napisala divan scenario i okupila divnu ekipu. Istakla je kako tokom cijelog snimanja filma vladala velika emocija i tenzija, a da je scenu, poput identifikacije posmrtnih ostataka Aidinih roditelja snimila bez ikakve probe.

Govoreći u Novom danu Đurišić je kazala kako “nikada ne možete predvidjeti nagrade, festivale i veliki uspjeh, već radi najbolje što može i svaki put, a gdje će to stići je u Božijoj ruci”.

“Od samog početka mi je bilo jasno, bio je dobar scenario, a on je početak svega. Jasmila je napisala divan scenario i okupila divnu ekipu, ne samo glumačku, cijela ekipa je bila jako profesionalana i dobra i to je zajedno rezultiralo ovakvim uspjehom. Stigosmo i do nominacija do Oskara. Ovo je velika stvar, nadamo se najboljem, a iskustvo me naučilo da tu presuđuju nijanse. Tu je pet najboljih filmova, gdje će da prevagne i zbog čega, žiri je žiri, u pitanju su lični ukusi ili trenutak u kojem se neki film pojavio. Ne bih mogla reći da li ćemo dobiti Oskara ili ne”, kazala je Đuričić.

U filmu glumi i njen suprug Boris koji je tumačio ulogu ratnog zločinca Ratka Mladića. Kazala je kako je on bio siguran da će biti nominovani i da je stalno ponavljao kako će ući u prvih pet.

“On je znao, i kaže da se uopšte nije iznenadio. Ja nisam znala. Nakon četvrte nominacije sam krenula ustajati i odlaziti, nisam mogla da izdržim pritisak, i onda sam čula naziv ‘Quo vadis Aida’. Čestitke još traju, ova nominacija je definitivno učinila da film u velikoj mjeri gledaju ljudi koji nisu do sada. Ovo je neki prelomni trenutak za ljude kojima je dosta tih ratnih priča i žele nešto drugo, natjeralo ih je da pogledaju. Riječi hvale stižu iz cijelog svijeta, posebno iz regije i Srbije i svima sam zahvalna, zahvaljujem im se na divnim riječima. Velika je podrška. Komentari publike su mi uvijek bili draži nego nagrade”, rekla je Đuričić.

Aplauz u tišini

Govoreći o projekciji filma u Veneciji, kazala je kako aplauz jako dugo trajao, te da je bio to “aplauz u tišini”.

“To nije ta vrsta ovacija gdje ljudi urlaju bravo i pretvara u neku euforiju, ovo je trajalo i u skladu s temom bilo dostojantveno. Ti ljudi u sali su odavali poštu ne nama, nego temi, žrtvama i to je bilo veličanstveno, posebna vrsta apluza gdje smo svi bili kao jedno i znali smo čemu se aplaudira”, prisjetila se.

Za snimanje filma pripremala se godinu dana. Jedna od teških scena bila je kada Aida indetifikuje kosti svoje porodice. Ovu scenu je snimila odmah, bez probe.

“To samo po sebi je najteža stvar i u realnom životu ljudi, majki koji su izgubili svoje bližnje. Film je jedna fantastična stvar. U njemu je za razliku od pozorišta sve je realno – prostori, lokacije, ljudi koji rade na tim stvarima. Šta imaš da glumiš, samo trebaš da pogledaš situaciju u kojoj se nalaziš i osjetiš taj hangar. Ti posmrtni ostaci, to je bilo realno i to je bio posljednji dan snimanja filma gdje u čitavoj ekipi bilo nakupljeno svih emocija u nama i nisam željela da probam tu scenu jer sam osjećala da mi nije ptorebno, da treba odmah uključiti kameru i Jasmila se složila. Stajale smo na ulazu u hangar, dala mi je samo instrukcije kojom putanjom da se krećem zbog kamere. Ja zapravo uopšte nisam znala gdje su scenografi namjestili ostatke Aidinih sinova i muža i krenula je akcija i ja sam krenula da tražim. U jednom trenutku sam upala u veliku paniku jer sam mislila da sam prošla to mjesto, da nisam vidjela, šta ako ih uopšte ne nađem i tu se nešto dogodilo između spajanja mog glumačkog problema i onoga što zaista jeste – panika u majkama koje imaju isto strah da li ću pronaći nakon toliko godina, da prepoznam neki detalj. To očekivati nakon gotovo još malo 30 godina, da je nešto sačuvano, to može da bude samo neko parčence nečega po čemu može da se prepozna svoj bližnji”, kazala je.

Puno emocija tokom snimanja

Kazala je kako je 70 posto filma bio izuzetno težak te da je sve vrijeme držala emociju u sebi i nije je smjela pustiti.

“Svi ostali su mogli, ali ja ne. To je bilo teško. Emocije se puštaju kasnije u samoći i to je uredu, idi kući pa plači, uredu je da se plače, ali nisu svi momenti za to nego izdrži budi hrabar. Majke s ovih prostora, ne sada u ovim ratovima, ne u Drugom svjetskom ratu, nego oduvijek su kako bih rekla fantastičen podvižnice, u svim teškim vremenima one prosto isplivavaju kao neka kategorija koja ne može da se mjeri, s puno dostojanstva i čestitosti i rasla sam s tim otkako znam za sebe. To mi nosimo svi u genu na ovim prostorima. I ne znam kako, ja to razumijem, oduvijek sam razumjela, ja ne mislim da je to do mene, do vas, to je do svih nas. Ne znam koliko koljena unazad stradanja na ovim prostorima i žene u tim stradanjima, odnosno majki. To je skup svega, niko ne zna odakle ko od nas vuče nekakav saznanja. Crpila sam sve što se moglo iscpriti iz Srebrenice, svega što se tamo dogodilo, svih majki Srebrenice, ali postoji i taj nekakav zapis genski o toj balkanskoj majci koji je prosto u nama, u većini naših žena jeste”, kazala je.

Istakla je kako je “o temi Srebrenice rekla filmom sve što je misli i osjća te da se njen stav jasno vidi”.

“Sve ostalo što se dešava, to nema veze sa mnom, to su problemi nekih drugih ljudi. To što se dešava na društvenim mrežama na bilo koju temu, to je nešto što će morati nekako da se riješi. Čula sam prošle sedmice da je Australija počela da radi na tu temu da će svaki portal morati snositi odgovrnost za komentare koji se puštaju ispod. Svako može reći svoje mišljenje, ali treba imati način. To je gomila polupismenog svijeta na sve strane i zašto bi te stvari imale prostor? To se mora na neki način sankcionisati, tjera nas na to da više nećemo htjeti da govorimo. Ja inače ne govorim za medije iz tih razloga, ovo je presedan jer je u pitanju Oskar i sretna sam zbog toga i ne želim da takve primitivne nazadne stvari diktiraju moj život i da dođem do toga da ne mogu da se radujem nečemu što je veličanstveno, što smo zaslužil i vrijedno pomena”, istakla je.

Skinuti teret s mladih

Na pitanje da li će doći trenutak kada će svi moći Aidi pogledati u oči, kazala je kako misli da je traj trenutak došao jer je broj pozitivnih reakcija i komentara mnogo veći od onih negativnih.

“Ako ne budemo mi zatvarali oči i okretali glavu onda neće ni mladi. Mi smo ti koji moramo da ih učimo na koji način da razmišljaju sami, a ne da čitavo naše obrazovanje koje je fomirano da se toče narativi u te male glavice od samog starta. To je nešto što moramo svi zajedno da mijenjamo. Prije svega moja generacija mora da otvori oči i skida terete s njih”, poručila je Đuričić.

Komentari

Vaš komentar