Dodik slavi četničkog vojvodu čiji krvavi pohod Dalmacija nikad neće zaboraviti

Vijesti 09. feb 202211:241 komentar
Izvor: wikipedia

Nakon što je portal N1 objavio sadržaj pjesme koju je Milorad Dodik pjevao sa građanima Bronzanog Majdana stižu reakcije iz Hrvatske. Hrvatski mediji opisuju zločine likova koji se spominju u pjesmi i prisjećaju se nedavne izjave Dragana Čovića prilikom obraćanja u NSRS.

Vi čuvajte Republiku Srpsku. Toliko ste emocija sad ovdje iznijeli da vam na tome svi mogu zavidjeti.”

Riječi su to, sad već znamenite, Dragana Čovića koje je on, kao predsjednik HDZ-a Bosne i Hercegovine, izrekao kao podršku Miloradu Dodiku i njegovim ljudima. A Milorad Dodik, srbijanski član Predsjedništva BiH te čovjek bez čijeg se znanja ni jedna vrata u Republici Srpskoj ne mogu otvoriti, dok se mnoga uz njegov blagoslov zatvaraju, političar je koji izbavljenju svog naroda nazdravlja slaveći četnički pokret piše Slobodna Dalmacija.

Dodik iz sveg glasa zapjevao stihove četničke pjesme: “Kad se braća Srbi slože” koja veliča ubijanje Hrvata i krvoloke koji su 1942., klali djecu po omiškim selima

Protekloga je vikenda tako u Bronzanom Majdanu pokraj Banje Luke uz mikrofon zapjevao “Kad se braća Srbi slože”, pjesmu kojom se veliča zloglasni četnički vojvoda i koljač iz Drugoga svjetskog rata Mane Rokvić. Na službenoj stranici Dodikova SNSD-a objavljen je isječak pjevanja u trajanju od 15 sekundi, na službenom Twitter profilu napisali su i komentar “tko pjeva, zlo ne misli”, a za one kojima je baš do pjesme stihove mogu pronaći u okviru uz ovaj tekst.

ZLOČIN U KRNJEUŠI

Za sve ostale, prije nego bijesni nastave čitati, kontekstualna napomena kako se ovaj Dodikov nastup nimalo ne razlikuje od nastupa hrvatskih političara koji u naletu domoljubnog zanosa zapoje “Juru i Bobana”. Uostalom, Dodik voli Rokvića, Čović voli Dodika, a Čovića vole Andrej Plenković i Zoran Milanović. Silogizam završite sami.

A tog Manu Rokvića povijest ne pamti samo kao četničkog vojvodu, nego i kao zagovornika suradnje s ustašama, zbog čega se posvadio sa svojim mentorom Momčilom Đujićem, krvavim raspopom, i zbog čega je najvjerojatnije i platio glavom negdje kod Knina 1944. godine.

A rodio se u Bosanskom Petrovcu, da bi Drugi svjetski rat dočekao radeći u tvornici “Šipad” iz Drvara. Kad je zapucalo, brzo se istaknuo među četnicima. Predvodio je pokolj Hrvata u Krnjeuši 9. i 10. kolovoza 1941. godine, a bio je zapovjednik i puka “Kralj Aleksandar Prvi”, jednog od šest koji će se ujediniti u čuvenu Dinarsku četničku diviziju. Čuvenu po zločinima nad nesrpskim življem. Posebice u Dalmaciji.

Pokolj u Gatima na 1. listopada 1942. jedno je od najvećih zvjerstava u zvjerinjaku Drugog svjetskog rata na Balkanu. A predvodio ga je upravo Mane Rokvić. Nije bilo kuće u tom pitomom poljičkom selu koju Rokvićeva ruka nije zavila u crno. Najstarija žrtva imala je 87 godina, a najmlađa devet mjeseci. Nož ili metak, četnicima je bilo svejedno. Pobili su tog dana 79 Gaćana i još 16 stanovnika okolnih sela. Malog Andriju devet su puta probili nožem piše Slobodna Dalmacija.

“Bio je to stravičan pokolj. Ima san osan i po godina, ali se svega sićan ka da je jučer bilo (…) Nikoga nije bilo da nas brani, i partizani i ustaše su svoj vlastiti narod ostavili na milost i nemilost koljačima”, kazivao je godinama kasnije za “Slobodnu” mali Andrija Pivčević, tada već djed i jedini živi čuvar teških uspomena.

Godine su trebale da se Gata oporave od pokolja. Bez jednoga roditelja ostala su 174 djeteta, a bez oca i majke 25 djece. Od gladi, jer četnici nisu samo ubijali, nego i palili, umrlo je još petero mještana. Andrija je čudom preživio.

“Ja san bija u grupi od nas dvanest. Na svoje san oči gleda kako ubijaju ljude. Vidija san i kako su zaklali Danicu Miloš, njenoga sina od deset godina i kako su joj ćer od jedne godine bacili u zrak i nabili na bajunetu”, prisjetio se Andrija kada smo ga prije deset godina posjetili u njegovu domu.

Mane RokviĆ / Wikipedia

PET SATI MEĐU LEŠEVIMA

“Mene su prvo pogodili iz puške u debelo meso, a onda je jedan četnik doša do mene i pita me šta mi je draže, da me dokrajči metkon ili nožen. Ja san ga molija da me poštedi jer san u matere jedinac, a onda me je on počeja bost. I devet puta me je uboja…”, govorio je dok su mu suze klizile niz lice.

“Pet uri san se pravija da san mrtav. Leža san pokriven leševima. I odjedanput se leš do mene diga, kad vidin Miju Bašića koji je isto glumija da je mrtav. Nekih pesto metara san moga odat, a onda san, kad mi se iscidila krv, lega. Tu me naša Mijo Očašić koji mi je da tri kacijole mlika da se okripin i odveja me materi s kojon san doša do naše kuće di mi je mrtav leža otac i još njih pet, šest.”

Majka mu je rane isprala rakijom, a potom ga je, skrivenog pod Mosorom, nekoliko puta došao previti znameniti omiški doktor Buljević. Sve dok, uz pomoć tetka, nije tajno prebačen u splitsku bolnicu, gdje je konačno, uz pomoć liječnika koji su radili pod talijanskom okupacijom, ozdravio te postao dječak koji će četiri godine kasnije presuditi Draži Mihailoviću.

Beogradska “Borba” ovako je počela izvješće sa suđenja prvom među jednakim četnicima, zloglasnom Čiči:

“Mali dvanaestogodišnji dečak, Andrija Pivčević iz sela Gata, pred grupom stranih novinara zadigao je košulju i pokazao na trbuhu kružne ožiljke od uboda nožem:

– Evo, ovde su mi se creva videla. To su me oni, četnici, izboli. Na devet mesta…”

A njih, četnike, tog je dana u Gatima vodio Mane Rokvić, čovjek kojemu danas u slavu pjeva Milorad Dodik, saveznik Hrvata u Bosni i Hercegovini. I izvan nje.

– Nikakve sumnje nema da je Mane Rokvić bio jedan od istaknutijih četnika, pripadnika Dinarske divizije – kaže nam povjesničar Višeslav Aralica.

Bio je, smatra se, desna ruka Momčila Đujića sve dok se nisu posvadili.

USTAŠKA POMOĆ

– Mane Rokvić bio je spreman surađivati s vlastima Nezavisne Države Hrvatske, smatrao je kako će četnički pokret tako samo ojačati, dok je Đujić bio dosljedan u tome da ne priznaje NDH. Iz taktičkih razloga i on je, naravno, znao surađivati s ustašama, ali strateški, što se njega tiče, to nije dolazilo u obzir – objašnjava Aralica.

Rokvić je 17. svibnja 1942. godine u ime četnika ponudio ustašama suradnju u borbi protiv partizana, a mjesec dana kasnije sklopljen je i dogovor. Mladen Lorković, ministar vanjskih poslova NDH, 26. svibnja 1942. potpisuje depešu vrhovništvu velike župe Bribir i Sidraga, jedne od 22 velike župe na prostoru NDH sa sjedištem u Kninu:

“Glavni stožer domobranstva suglasan je sa vašim priedlogom da se vođama grko-istočnjaka popu Momčilu Đujiću, Mani Rokviću, Bogunoviću, Paji Popoviću i Paji Omčikusu dodieli pomoć od milijun Kn (kuna), 200 pušaka jugoslavenskog poriekla i 10 strojo-pušaka.”

Isplata je obavljena nekoliko dana kasnije. David Sinčić, veliki župan Bribira i Sidraga, obavještava poglavnika Antu Pavelića: “Jučer sam trima glavnim vođama četnika koji su u borbi protiv partizana, Momčilu Đujiću, Branku Bogunoviću i Mani Rokviću dao svakome po 100.000 kuna radi organiziranja borbe protiv partizana i pomoći njihovim suborcima.”

A pomoć, kako se čini, ni osamdeset godina kasnije ne prestaje navodi se u osvrtu Slobodne Dalmacije.

Komentari

Vaš komentar