Tokom proteklog rata, progona i etničkog čišćenja, brojne porodice iz Podrinja novi dom našle su u Tuzli i tako se spasile. Razgovarali smo sa troje tuzlanskih novinara, porijeklom iz Janje i Zvornika, a povodom jučerašnje presude Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću. Ovo su njihova iskustva i ono što su preživjeli, ali i poruke za budućnost.

Edin Skokić završio je osmi razred u proljeće 1992. godine u Janji. Začudilo ga je pitanje školskih drugova srpske nacionalnosti hoće li za predstojeći Bajram biti tradicionalni vašar.

“Ja sam samo slegnuo ramenima i rekao: Zašto ne bi bio? Te drugove nisam više nikada vidio. Bilo je 20 Srba učenika iz okolnih mjesta. Samo njih pet zajedno sa nama završilo je osnovnu školu. Nisu se bojali nas, nisu imali razloga. Školska godina je regularno završena, ali u svjedočanstvu je odmah napisana ćirilica i izbrisan srpskohrvatski jezik“, ispričao nam je Edin Skokić.

U Bijeljini, konkretnije Janji, sa dominantnim bošnjačkim stanovništvom, generalna proba napada počela je 1. aprila 1992. godine, priča Skokić. Kamp za obuku jedinica koje su okupirale Bijeljinu, osnovan je mjesec prije, u Badovincima, na tromeđi Srbije, BiH i Hrvatske. Na čelu jedinica bio je Željko Ražnatović Arkan koji je bio pod kontrolom Državne bezbjednosti Srbije. I 1. aprila 1992. godine preko Pavlovića ćuprije jedinice ulaze u Bijeljinu.

“Da pokažu svim drugim gradovima i mjestima uz Drinu šta ih čeka ukoliko bude nekog otpora. U Bijeljini nije bilo nikakvog otpora. Prvo je prethodila jedna medijska kampanja gdje je bila priča da je Bijeljina naoružana sa hiljadama cijevi, da su tu Zelene beretke, da su pripadnici Handžar divizije, što je potpuno nonsens“, kazao je Skokić.

“Imali su spisak koga treba likvidirati”

Skokić kaže da borbi nije bilo. Tadašnje novine objavile su spisak sa više od 40 ubijenih civila od 31. marta do 4. aprila.

“Oni su imali spisak koga treba likvidirati. Nisu likvidirali samo Bošnjake. Likvidirali su i Srbe. Likvidirali su brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka u njegovom dvorištu. Ubili su podstanarku od jedne bijeljinske porodice jer je vidjela ubistvo Bošnjakinje. Ubili su je dok se tuširala, itd. Najteži zločin su počinili u kući Redžepa Šabanovića, nesporedno u blizini bijeljinske bolnice, gdje su ubili 20-30 ljudi. Tu postoje dokazi kod fotografa Rona Haviva gdje Srđan Golubović sa cigaretom u ustima šuta mrtvu Tifu Šabanović, suprugu Redžepa Šabanovića, a dvije osobe, pripadnici Arkanovih Tigrova, fotografišu se“, dodao je Skokić.

Srpska dobrovoljačka garda i Arkanovci odlaze dalje, a kontrolu nad Janjom preuzimaju lokalne jedinice pod kontrolom Ljubiše Savića Mauzera te semberski korupus vojske Republike Srpske. Porodica Skokić biva 2,5 godine zatvorena u kuću. Edinu je bilo zabranjeno ići u srednju školu, a njegovi roditelji odmah su dobili otkaz.

“Moj otac koji je učestvovao u gradnji tog preduzeća je dobio otkaz. Moja mati koja je tu radila od 18. godine, dobila je otkaz. Moja tetka isto. U svim drugim preduzećima ljudi su dobili otkaz. Oni koji su bili na rukovodećim funkcijama u Bijeljini, dali su im metle da čiste grad, da bi ih ponizili“, rekao je naš sagovornik.

U Janji stanovništvo nije bilo naoružano.

“U tim trenucima kada je on bio u Janji, nije bilo ratnih zločina. Janja je okupirana. On je vidio da je narod nenaoružan i onda su nastavili svoj zločinački pohod na Zvornik. Jedinice JNA, tada još uvijek legalne i legitimne vojne sile koje su trebale štititi pravo svakog građanina, prošle su sa tenkovima, možda 8.ili 9. aprila kroz Janju. Bijeljinski garnizon, novodaski ili neki drugi korpus koji je bio poslan u ispomoć jer su imali saznanje da postoji oružanje, ali toga nije bilo“, dodao je.

U Janji likvidirane kompletne porodice

Uslijedili su i zločini pa su likvidirane kompletne porodice.

“Porodice Sarajlić, Malagić i Sejmenović. U jednoj noći ubijeni su svi. Odvedeni od 4. godine pa do starice Sarajlić. Odvedeni su na balatun na obalu rijeke Drine i brutalno likvidirani. Njihova tijela izbacila je Sava u Srijemskoj Mitrovici“, kazao nam je.

Porodice iz Janje tražile su načine da sačuvaju živote i prebace se u Tuzlu. U prvoj grupi od 500 Janjaraca potrpanih u kamione, bili su i Skokići. Prije toga su morali potpisati da se odriču imovine, a to je ovjeravao Vojislav Ćurković. Za maloljetnu osobu karta do Tuzle koštala je 700 DM, a za vojne obveznike, između 5.000 i 7.000 DM.

“Krenuli smo prvog, došli smo drugog septembra 1994. na Banj Brdo i ispoštovao je i pustio sve iz te prve grupe. Spletom okolnosti, našao sam se prvi na toj rampi. Ne znam jesam li želio što prije da se riješim tog crnila, tmine. On se pozdravio sa mnom i rekao: Do godine si Alijin vojnik. Nisam ništa odgovorio. Sišao sam niz Banj Brdo do Seljublja u četvrtak. U petak sam se upisao u školu, pošto mi je rodica radila u građevinskoj školi, a mati se već informisala oko upisa jer sam dvije godine izgubio jer mi nisu dali ići u školu. U ponedjeljak sam sam kao divljak u školsku učionicu i nisam mogao vjerovati da sam u učionici“, prisjeća se Skokić.

Oko 10.000 Bošnjaka etnički očišćeno za nekoliko dana

Skokići su imali sreće da su bili u prvoj grupi prognanika. Oko 10.000 Bošnjaka etnički je očišćeno za nekoliko dana. Iz svih ostalih grupa, izdvajani su muškarci i vraćeni u logor u Batković iako su platili put. Da bi izašli iz logora, ponovo su morali plaćati, a u međuvremenu, morali su kopati rovove, biti živi štitovi, izgladnjavani su i premlaćivani. Poslije Bijeljine, Arkanovci i ostali dolaze u Zvornik i raspoređuju se u lokalne kuće, priča nam novinarka Almasa Hadžić koja je tada radila u MUP-u u Zvorniku.

“Kada je osvanuo 8. april to jutro, kolegica Gordana Mandić Imširović sa Radija Zvornik je rekla: Ljudi, branite svoj grad, vidjeli smo da se nešto događa, zaustavlja se. Poslijepodne smo zaključali vrata. Pravo da vam kažem, nisam htjela ići. Muž je insistirao da idemo prema Liplju, mislim da bismo ostali. Kasnije mi je jedna komšinica rekla da su sutra dan došli i eksplozivom razbili vrata mog stana, nekim eksplozivom, tražili eksploziv u mojoj kući“, govori nam Almasa Hadžić.

Prije okupacije Zvornika, Milorad Ulemek Legija, braća Vojin i Dušan Vučković i Zvjezdan Jovanović, ubica Zorana Đinđića, krenuli su prema Malom Zvorniku ali greškom krenuli preko mosta gdje bivaju privedeni.

“Doveli su ih u jednu prostoriju i pregledali stvari koje su imali sa sobom. Među njima žice za davljenje, razne kartice, akreditacije pripadnosti raznim svjetskim organizacijama od Legije stranaca pa na dalje. Oni su se tako pravili nevažni kao da su sasvim slučajno pošli. A tu pištolji razni, oružje, nema šta nisu imali. Prvi put sam tada vidjela kako izgledaju žice za davljenje. Cijeli dan iz Malog Zvornika gdje je već bio formiran štab za napad na Zvornik , prijetili su da će srušiti cijeli Zvornik i pobiti sve muslimane ako se ta četvorica ljudi ne puste. Oni su uvečer pušteni. Vratili su se nakon sat, dva i u naselju Hrid ubili 20 ljudi“, kaže nam Hadžić.

“U jednom danu zarobljeno 680 civila”

Zvorničani, poput novinara i književnika Mehmeda Pargana, kažu da su vjerovali JNA dok su gledali kako vojska prolazi.

“Kamionima su dovozili minobacače, tešku artiljeriju i rezervne sastave JNA prema Tuzli. Mi smo vjerovali da oni svi odlaze prema hrvatskom ratištu. Pored moje kuće su prolazili i to je bila neprekidna kolona po nekoliko sati. Nije se mogla preći cesta. Od tada do danas, traje jedan period nevjerovanja činjenicama jer kome god ispričate, u zadnjih 30 godina šta se dešavalo tog perioda u Zvorniku, niti ljudi koji su preživjeli zločine niti oni koji su počinili, ne vjeruju da se to desilo. Mi smo imali u Zvorniku situaciju da je u jednom danu zarobljeno 680 civila. Odvedeni su u logor i samo jedan čovjek je preživio. Streljani su i našli smo ih u masovnim gobnicama. Mi do danas, nažalost, nemamo nijednu potvrđenu optužnicu za taj zločin“, ističe Pargan.

Optužnica protiv Simatovića i Stanišića kaže da su oni stajali iza paravojnih formacija, a pod maskom JNA. Na suđenju Škorpionima i Legiji u Beogradu Slobodan Medić potvrdio je to.

“Grobnica u Glumini svjedoči da je sve bilo pod komandom sistema”

“Kaže, dobro se sjećam: Služba državne bezbjednosti Srbije, Jovica Stanišić pa Bog. Sve te jedinice, Škorpioni, Crvene beretke, Arkanovi tigrovi, oni su bili dio sastava SDB Srbije i njima je komandovao Jovica Stanišić i Frenki Simatović. Mora se imati na umu da je i Stanišić bio agent Amerike. Da sa bila tamo, vjerovatno bi završila u nekoj od grobnica. Da je sve bilo pod komandom sistema, najbolje svjedoči grobnica u Glumini koja je otvorena 1998. godine. Tamo su tijela poredana u vrećama JNA pod brojevima. Tačno vidite da je sve rađeno po PS-u“, prisjetila se Hadžić.

“Službe državne bezbjednosti Srbije su na naše prostore prije svega poslale dobro obučene pripadnike svojih jedinica, a koji su došli kao pripadnici navodno paravojnih formacija. Ja sam kao novinar dugo se time bavio da je upravo ta SDB Srbije u kojoj su bili Stanišić i Simatović, da su oni dugo pripremali te jedinice i pojedince da dođu u BiH, da izvrše agresije, a da mi budemo ubijeđeni da su to neke jedinice pijanih slobodnih strijelaca“, istakao je Pargan.

Zašto je bitna presuda Stanišiću i Simatoviću

Presuda Stanišiću i Simatoviću je bitna kako bi se konačno potvrdila uključenost Srbije u zločinima u BiH i planiranje zločina.

“Nikakva kazna ne može biti adekvatna onome kakve zločine su počinile specijalne jedinice koje su bile direktno pod komandom SDB Srbije i oni su najčvršća veza, uže koje veže Srbiju za zločine počinjene u BiH. Svaka sudbina je pojedinačni roman svakog čovjeka. Šta su ljudi preživljavali, koliko su se krili po šumama, koliko je ljudi silovano. Ja imam mjesto u Zvorniku gdje je silovano 170 muškaraca i žena“, govori nam Hadžić.

“Mi od 1992. godine, kada su moji protjerani iz Zvornika, kada je mojih više od 150 rođaka ubijeno do danas, nismo promijenili odnos prema nama onih koji poštuju zločine, poštuju one koji su počinili zločine pa čak imamo novu fazu da su poštivaoci i počinioci zločina danas došli u poziciju da ih mnogi slave i da se na temelju toga stvara jedna nova ideologija“, rekao je Pargan.

Negiranju zločina se mora stati u kraj

Negiranje zločina i slavljenje zločinaca je praksa kojoj se mora stati u kraj, smatraju ovi novinari. Dodaju da je prokletstvo ovih prostora stalni progon i bježanje kroz stoljeća, a sve to ostavlja tragove i traume.

“Moja porodica smjestila se u Kladnju u istu kuću gdje je protjerana 1941. godine u porodicu Čamdžić. Mi sada u šali kažemo da trebamo paziti tu porodicu jer svaki sljedeći put, vjerovatno ćemo ići na isto mjesto“, naveo je Pargan.

“Moja djeca su peta generacija po mojoj liniji prognanika. Nijedan moj djed nije umro u mjestu gdje je rođen. Ni moj otac. On je dva puta bio izbjeglica, prognanik i 1941. godine i u ovome ratu. I umro je i sahranjen u Sarajevu. Bio je izbjeglica i u Turskoj pa se vratio nakon Daytonskog sporazuma. Ostaju te traume. Ali pravo da vam kažem, ono što mi radimo ovaj posao, na neki način je oslobađanje od tih trauma. Čovjek mora ići naprijed. Ne može reći sada da su svi tvoji prijatelji koji su bili u Zvorniku, zločinci“, navodi Hadžić.

“1941. godine Bošnjaci Bijeljine i Janje su usvojili rezoluciju u kojoj su pozvali tadašnje vlasti NDH da ne diraju komšije Srbe. Ja lično znam porodice koje su sačuvale komšije Srbe od tog zlikovačkog ustaškog terora. Reći ću da smo i mi možda tu 1992-1995. godine možda ostali živi zahvaljujući nekim našim komšijama Srbima iz okoline koji nisu dali da se krene u masovne zločine. Zločina jest bilo ali mislim, poslije svega, poslije ovih 26 ili 29 godina, da i oni nisu dali da se u Janji ili Bijeljini dogodi Zvornik ili druga Srebrenica“, govori nam Skokić.

Nakon tri decenije naši sagovornici se nadaju da neće više morati bježati nigdje ali isto tako očekuju da se konačno utvrdi ko je odgovoran za zločine koji su počinjeni i zbog kojih su generacijama ljudi u BiH, uništeni životi.