Lazović: Srbi nisu morali napustiti Sarajevo, Alija Izetbegović bio čovjek mira

Vijesti 01. mar. 202121:13 > 21:357 komentara
Podijeli:

Šta slavimo u ovoj prvomartovskoj pandemijskoj večeri, dok se vizije države i državotvornosti razlikuju jedna od druge po modelu apsolutne međusobne negacije? Mislimo li doista na svaki njen dio, kad kažemo - država Bosna i Herccegovina? Je li ova zemlja bila vrijedna patnje? Gdje su danas probosanskohercegovačke snage, pitali smo nekadašnjeg predsjednika Skupštine Republike Bosne i Hercegovine, Miru Lazovića.

Današnja Bosna i Hercegovina nema veze s onom iz referendumskog pitanja na koje su građani većinski odgovorili pozitivno. I to je činjenica. Ko je odgovoran da trideset godina kasnije ideja građanske BiH nije zaživjela u svakom njezinom dijelu?

To je pitanje za koje nema jedan odgovor, niti se lako može odgovoriti. Svi smo pomalo krivi. Kada kažem svi mislim i na unutrašnje snage, koje nisu našle rješenje za etničke probleme, ali i međunarodnu zajednicu, koja nije kreirala uređenje BiH kakvo je u EU. Po meni najveći krivac sadržan je u sadašnjem Ustavu BiH, koji je napravljen u Daytonu, čije odredbe učvršćuju etničke politike. Također, ljevica, kada govorimo o njoj, ne uspjeva se homogenizirati i da ponudi odgovor na izazove sa kojima se Bosna i Hercegovina suočava.

Ja se mogu udarati u prsa da sam veliki Srbin ili Bošnjak, ali ako ja kao čovjek ne mogu ostvariti svoja prava na svakom pedlju džaba mi što sam veliki Srbin ili Bošnajak. Građanski identitet ne potire etnički. Snaga jedne države odlikuje se koliko je u stanju zaštiti mene kao pojedinca. Treba se praviti kompromis, ali se on ne može graditi na diskriminatornim odredbama u Ustavu. To se treba mijenjati.

Imali ste vrlo česte konfrontacije kao Srbin iz SDP-a sa Srbima iz Karadžićevog SDS-a? Šta su vam zamjerali?

Ljudi koji su predstavljali politiku SDS-a su prije svega bili motivisani političkim projektima koji su kreirani u Beogradu i na SANU-u. Oni su negirali postojanje građanske BiH. Normalni građanin morali su se sukobljavati sa takvim politikama. Isto je bilo sa mojim kolegama Hrvatima koji nisu htjeli prihvatati slične projekte iz Zagreba. Velikosrpski projekat i dogovor Milošević-Tuđman bio je opasnost za Bosnu i Hercegovinu i potiranje svih vrijednosti koje su karakterisale bh. društvo. Zašto su najžešći napadi bili u multietničkim sredinama kao što su Mosatr ili Vukovar? Upravo da bi se svi utjerali u torove kako bi lakše vladali sa nama.

Kako vam danas Sarajevo izgleda? Da li su opravdane kritike da ovo više nije multietnička sredina?

Sarajevo je poseban grad i onda kada dođe do dominacije jednog naroda, kao sada Bošnjaka, ono čuva multietničnost. Multietničnost se ne ogleda samo kroz stanovništvo. Ja se ne bojim za Sarajevo. Jeste sada dominantno bošnjački grad, ali je i multietnički.

Da li je veliki broj Srba morao napustiti Sarajevo 1996. godine na poziv ratnog zločinca Momčila Krajišnika?

Naravno da nisu, razgovarao sam sa mnogima i oni su nezadovljoni time što su napustili Sarajevo. Svijetom sam susretao mnoge sarajevske Srbe koji lutaju, koji su nezadovljni što su napustili Sarajevo i za mnoge je kriv SDA i Alija Izetbegović, ali to nije tačno. Meni su prijetili 1992. prije referenduma da će se izvršiti atentat na mene i da će mi ubiti porodicu, ali se nešto mora istrpiti, jer je bio u pitanju opstanak države.

Tako su i sarajevski Srbi morali shvatiti da trebaju istrpiti i neke negativne stvari jer je psihologija ljudi koji su protjerani takva. Sjećam se tužne scene kada sam gledao kolone Srba kako napuštaju Sarajevo i odlaze na Pale jer im je obećano “srpsko Sarajevo”.

Ne znam da li je tačan podatak da su pojedini Srbi otkopavali grobove u Sarajevu, kako ništa ne bi ostavili na ovim prostorima, ali vjerovatno je tačno.

Izvor : MICHEL GANGNE / AFP

Jeste li se vraćali nekoliko puta u Ženevu kad ste prvi put čuli za Miloševićev i Tuđmanov plan za Bosnu i Hercegovinu? Vi ste jednom prilikom sa Owenom sjedili u Ženevi, razgovarali o rješenju za BiH, a on vam je rekao da 15 kilometara dalje su Tuđman i Milošević u nekoj vili?

Nakon što je skupština na Palama srušila Vance-Owenov plana, krenuo je sukob HVO-a i Armije Republike BiH u Mostaru. Tada se pojavio novi plan za BiH. To je bilo 1993. Mi smo u Predsjedništvu napravili zaključak da se razgovara o tom planu. 15 dana smo bili u Ženevi. Tu je bilo kompletno Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine, osim Ejupa Ganića i nismo se ništa dogovorili. Na putut za BiH noćili smo u Zagrebu i tamo nas je nazvao Izetbegović i rekao nam da se vratimo u Ženevu. On je otišao u Sarajevo. Vratili smo se u Ženevu i tamo nas je dočekao jedan plan i ja sam uzeo papir na kojem je pisalo da je BiH sastavljena od tri etničke republike. Kazao sam Owenu ako ste nas zvali zbog ovog plana niste nas trebali ni zvati. Owen pripremljeno ko će gdje sjediti. Ja sam se tada ustao i rekao Miloševiću i Tuđmanu da odustanu od BiH i da puste nas same da riješavamo svoje probleme. Tuđman me je pitao koga vi ovdje predstavljate. Ja sam rekao da predstavljam 350.000 ljudi. Tuđman mi je rekao da ništa ne razumijem i da trebamo se prilagoditi historijskim procesima. Ja sam mu odgovorio da je ovo kraj XX vijeka i da se granice ne iscrtavaju suzama majki. Rekao sam mu i da vi imate svoje probleme u Krajini, kao što sam i Miloševiću kazao da ima problem na Kosovu, a sutra možda i u Vojvodini. Oni su zašutili. I Fikret Abdić je tada odbio plan, a da je prihvatio vjerovatno bi troje Hrvata u Predsjedništvu RBiH pristalo i onda bi činili većinu i pitanje je šta bi onda bilo. Javnost nije bila mnogo upoznata sa ovim događajima jer Alija Izetbegović nije tada učestvovao.

Da li je Alija Izetbegović bio spreman pristati na podjelu BiH?

Čitao sam mnogo komentara o njemu, ali moje iskustvo govori da je bio čovjek mira koji je tragao za rješenjem koje će odgovarati Bosni i Hercegovine, ali prije svega bošnjačkom narodu. Tokom ponuda da ostanemo u krnjoj Jugoslaviji, Milošević mu je nudio da bude prvi predsjednik takve Jugoslavije, on je rekao da je za njega prihvatljiva svaka Jugoslavija u kojoj je i Srbija i Hrvatska. On se da tako kažem 1992. godine iznenada našao u politici, preuzeo je veliko breme i u tim momentima je bio dosta naivan, posebno na način kako je vjerovao Miloševiću, Tuđmanu ili međunarodnoj zajednici. Kasnije je politički sazreo i onda je u Daytonu bio jedan od glavnih aktera, znao je kada povuči crvenu liniju ili podići glas na Tuđmana i Miloševića što nije bilo karakteristično za njega. On u početku jeste lutao.

Komentari

Vaš komentar