Nakon što smo preživjeli dan u kojem je izvještaj seoskog novinara umalo izazvao treći svjetski rat (barem po medijskom praćenju), svima je postalo jasnije koliko malo treba da se ukrajinski rat prelije na susjedne države. Kad zrakom lete stotine projektila, samo je pitanje vremena kad će neki od njih pasti gdje ne bi trebao piše Index.hr

Doduše, očekivalo se da će se to dogoditi u Moldaviji jer ruski projektili na putu iz Crnog mora do istočne Ukrajine lete preko njenog teritorija. Ovog puta projektili su bili ukrajinski koji su promašili ciljeve i pali na poljski teritorij. Idući put možda budu ruski.

NATO nikad nije bio važniji, a Trump je prvi predsjednik SAD-a koji je zagovarao napuštanje NATO-a
Još dok nije bilo jasno što je pogodilo Poljsku, krenula su uvjeravanja da će NATO odlučno braniti sve članice. Ali, eto, poklopilo se da je istog dana bivši američki predsjednik Donald Trump objavio svoju ponovnu kandidaturu za nominaciju Republikanske stranke za predsjedničke izbore. Trump je, između ostalog, ostao zapamćen i kao prvi američki predsjednik koji je zagovarao izlazak Sjedinjenih Država iz NATO saveza.

Stoga je više nego legitimno postaviti pitanje trebali li Europa obrambene snage neovisne od NATO saveza? I odmah ćemo odgovoriti – treba i to više nego ikad. Naročito nakon ruske agresije na Ukrajinu koja je dokazala da europski prostor nije imun na ratove.

I da Europa više ne bi morala sa strepnjom gledati preko Atlantika i iščekivati hoće li se na vlast vratiti Trump s idejom ukidanja NATO-a. Hoće li Europa dobiti samostalne obrambene snage? Neće, i to nikada. A evo i zašto.

O sigurnosti Europe odlučivali su SAD i SSSR
Od kraja Drugog svjetskog rata o europskoj sigurnosti odlučivale su dvije velesile – SAD i SSSR. NATO savez osnovan je 1949. godine kako bi osigurao pravnu osnovu za razmještaj i moguće djelovanje američkih snaga u Europi. Komunistički Varšavski pakt osnovao je tek 1955. godine Nikita Hruščov jer je Staljin sve do smrti dvojio koliko državnosti treba dati okupiranim državama istočne Europe.

Raspadom SSSR-a 1991. raspao se i Varšavski pakt te je krenuo proces velikog proširenja NATO saveza. I sve je bilo idilično do 2017. i Donalda Trumpa, koji je fokus američke vanjske politike usmjerio prema Kini.

Trump je otvoreno propitivao smisao opstanka NATO saveza te od članica tražio da se same pobrinu za svoju sigurnost. The New York Times je u tekstu objavljenom 14. siječnja 2019. otkrio da je Trump nekoliko puta tijekom 2018. u privatnim razgovorima priznao da mu je jedan od ciljeva izvući Sjedinjene Države iz NATO saveza.

Odlazak Amerike iz NATO-a automatski bi značio gašenje NATO-a

Povlačenje SAD-a automatski bi značilo i gašenje NATO-a. Trump svoje namjere nije ostvario samo zato što je izgubio izbore 2020. godine. Međutim, Trump se vraća. Doduše, crveni (republikanski) val na međuizborima za Kongres nije se dogodio pa je i Trumpov entuzijazam podosta splasnuo.

Usprkos tome, Trump je na svom floridskom posjedu Mar-a-Lagu objavio da je podnio kandidaturu za iduće predsjedničke izbore u SAD-a 2024. godine. Trump uopće ne sumnja da će dobiti republikansku nominaciju za predsjedničke izbore 2024. godine iako to ni izdaleka nije sigurno. Puno izglednije je da će Trumpova kandidatura raskoliti Republikansku stranku.

Ako kojim slučajem Trump ne dobije republikansku nominaciju, izaći će na izbore samostalno s krajnje radikaliziranom predizbornom kampanjom. U predizbornim kampanjama (stranačkoj i državnoj) za izbore 2024. njegov pokret MAGA bit će još radikalniji nego što je bio u kampanjama za predsjedničke izbore 2016. i 2020.

DeSantis je vjerojatno još gora opcija
Nažalost po američku demokraciju, najizgledniji protukandidat za republikansku predsjedničku nominaciju Ron DeSantis, po svemu sudeći, još je gora opcija. Do izbora su još dvije godine te bi svako predviđanje ishoda bilo čisto gatanje. Ono što je sigurno – SAD prije i poslije izbora 2024. neće biti isti bez obzira na ishod.

Europa ima dvije godine da se pripremi za mogući Trumpov povratak. Ako su europski političari imali ispriku da ih je u prvom mandatu Trump iznenadio svojim radikalizmom, sada je više nemaju. Iako je sasvim izvjesno da ni ovog puta neće učiniti ništa da spremni dočekaju moguć Trumpov povratak u Bijelu kuću.

Trumpovo ugrožavanje opstojnosti NATO saveza proširilo je paniku Europom koja je od početka devedesetih godina prošlog stoljeća sustavno razgrađivala svoje obrambene sposobnosti. Predvodnica trenda uskraćivanja novca za oružane snage bila je Njemačka, a naročito u razdoblju Angele Merkel, a to znači punih 16 godina.

Merkel je dovela Bundeswehr do ruba opstanka

Merkel nije mogla ukinuti Bundeswehr (njemačku vojsku), ali je zato učinila sve što je mogla da ga dovede do samog ruba opstanka, pa ne čudi da je njen nasljednik Olaf Scholz morao početkom ove godine, a kako bi donekle umirio njemačku javnost, populistički obećati da će kroz specijalni fond osigurati 100 milijardi eura za ponovno opremanje Bundeswehra.

Problem je u tome što se oružje ne kupuje s polica u dućanima, već taj proces traje godinama, često i cijelo desetljeće, pa je pitanje na što će Scholz potrošiti tih 100 milijardi. Ono puno važnije je odluka da će se njemačka izdvajanja za oružane snage povećati na dva posto BDP-a.

Time će njemačka izdvajanja za vojsku, zbog ekonomske snage, značajno premašiti francuska. Za očekivati je da će njemački primjer pratiti i druge europske države, uključujući i Hrvatsku koja je dvadeset godina sustavno zanemarivala razvoj i opremanje vojske. Zadnjih deset godina najjači argument naših političara za takav odnos prema OSRH-u upravo je članstvo u NATO savezu.

Povećanje izdvajanja za oružane snage bitan je faktor jačanja europskih obrambenih mogućnosti. Međutim, on sam po sebi neće dovesti do jedinstvenih europskih obrambenih snaga. Nekad se tvrdilo da Ujedinjeno Kraljevstvo onemogućava razvoj europske obrane, no onda je UK otišao 1. siječnja 2020., a jedinstvena europska obrana od tada nije ništa izvjesnija. Jer problem nije bio samo u UK-u, već i u mnogim drugim državama.

Ključna država je Poljska

Jedna od država koja se otvoreno protivi bilo kakvom smanjenju uloge NATO saveza je Poljska. Tamošnja nacional-populistička vlast svoju sigurnosnu politiku isključivo veže uz NATO i Sjedinjene Američke Države. Argumente za to nalazi u ne baš dobrom odnosu s Europskom unijom, ali i činjenici da su susjedi stoljećima komadali Poljsku. Zadnji put su je raskomadali nacistička Njemačka i Sovjetski Savez na samom početku Drugog svjetskog rata. Stoga je Poljska ovog puta odlučila da će stvoriti vojsku koja će joj garantirati opstojnost piše Index.hr.

Nije samo Poljska koja svoju sigurnost želi isključivo vezati uz NATO i SAD. Zbog toga što graniče s Rusijom i Bjelorusijom, Estonija, Latvija i Litva ne vjeruju europskim obrambenim inicijativama, već se isključivo pouzdaju u NATO. Ni Norveška nije odveć sklona europskim inicijativama. Činjenica da su Švedska i Finska zatražile ulazak u NATO samo dokazuje da niti one ne vjeruju da postoji alternativa.

NATO nema alternativu

Istina je da u ovom trenutku NATO nema alternativu. Najveći zagovornik europske obrane, francuski predsjednik Emmanuel Macron namjeravao je francusko predsjedanje EU (trajalo je od 1. siječnja do 30. lipnja ove godine) iskoristiti za promoviranje strategije europske sigurnosne politike nazvane “Strateški kompas EU” (A Strategic Compass for a stronger EU security and defence in the next decade – Consilium (europa.eu).

Njezin cilj je “osigurati zajedničko strateško usmjerenje u području sigurnosti i obrane te doprinijeti ostvarenju EU-ove razine ambicije u tom području.” Ili jednostavnije – stvoriti paralelnu europsku obrambenu strukturu koja neće ovisiti o NATO savezu.

Od samog početka nekoliko se članica EU snažno protivilo “Strateškom kompasu”. Mađarska, Poljska i tri baltičke države (Litva, Latvija i Estonija) činile su sve što je bilo u njihovoj moći da ga sabotiraju. Mađarska ga je sabotirala zato što je “Strateški kompas” trebao uvesti pravilo većinskog odlučivanja unutar EU u području vanjske i obrambene politike.

Sve se promijenio kad je Rusija napala Ukrajinu

Poljska i zbog tog razloga, ali i uvjerenja da joj samo SAD kroz NATO može osigurati opstojnost. Iz istog razloga “Strateškom kompasu” protivile su se i baltičke države. Usprkos tome, očekivalo se da će Macron uspjeti osigurati da “Strateški kompas” saživi barem u rudimentarnom obliku kao početak osamostaljenja EU od NATO-a.

No onda je Rusija napala Ukrajinu, Sjedinjene Države su povele proukrajinsku koaliciju, a važnost NATO-a postala neupitna. Tako su svi planovi predsjednika Macrona o jačanju “Strateškog kompasa” i europske obrane (za sada) propali.

Realno govoreći, nisu ni bili nešto ostvarivi. Kako se Europska unija odnosi prema mogućnosti vlastite obrane, najbolje pokazuje primjer jedinog tijela Europske unije koji donekle prevladava činjenicu da EU čine nacionalne države – Europskog parlamenta. A koji nema samostalni odbor za obranu, već je SEDE (Subcommittee on Security and Defence) pododbor odbora za vanjske poslove.

Pa tako ispada da je sigurnosna politika zapravo pitanje vanjske politike te da nije ni toliko važno da ima samostalni odbor. S obzirom na nevažnost, nije ni čudo da je SEDE popunjen ne baš najboljim kadrovima. Tako Hrvatsku zastupa Željana Zovko. Kad pogledate tko su drugi članovi, još je gospođa Zovko među boljima.

Većina Europljana nije nikad čula za zajedničke obrambene institucije. Toliko su “važne”

Ima Europska unija i neke zajedničke obrambene institucije. Jedna od njih je Europska obrambena agencija (EDA) koja je osnovana još davne 2004. godine. Od tada do danas njenih 140 zaposlenih (pretežno iz starih članica) uglavnom nije napravilo ništa. Niti ima naznaka da će u skoroj budućnosti nešto napraviti.

Tu su još, između ostalih, Skupina za političko-vojna pitanja (The Politico-Military Group), Vojni odbor Europske unije (European Union Military Committe), Uprava za sigurnosnu i obrambenu politiku (Security and Defence Policy Directorate). I još puno drugih komiteta, uprava i agencija odličnih za uhljebljivanje. Svi toliko važni da velika većina Europljana za njih nikad nije čula. I svi ti birokrati zdušno rade na promicanju i ostvarenju jedinstvene sigurnosne i obrambene politike od koje nema ništa.

Jedan od velikih problema Europe je nemogućnost objedinjavanja vojne industrije. Razlog za to je činjenica da političari svoju budućnost isključivo grade kroz nacionalne države i njihove prioritete. Da bismo to zorno objasnili, evo nekoliko aktualnih primjera.

Problem borbenih aviona

Europa nije razvila borbeni avion pete generacije pa sad taj promašaj pokušava ispraviti kroz čak dva programa razvoja borbenog aviona šeste generacije. Jedan je britansko-talijansko-švedski projekt Tempest. S druge strane, Francuska, Njemačka i Španjolska imaju program Système de combat aérien du futur ili SCAF.

S obzirom na to da projekt Tempest napreduje puno bolje i brže nego SCAF, u njemačkom tisku se sve više promovira ideja da Njemačka odustane od suradnje s Francuskom i novac usmjeri u britansko-talijansko-švedski projekt, što automatski izaziva burne reakcije u Francuskoj.

Francuska nema dovoljno sredstava da sama razvije borbeni avion šeste generacije pa bi njemačko odustajanje značilo i gašenje projekta SCAF. Jedna od posljedica bilo bi gašenje dijamanta u kruni francuske vojne industrije – Dassault Aviationa. Dassault nije razvio borbeni avion pete generacije pa danas preživljava prodajom u osnovi zastarjelog aviona četvrtke generacije Rafalea.

S obzirom na to da je jedini avion pete generacije dostupan na tržištu američki F-35 Lightning II, prodaja Rafalea trenutno ide jako dobro. Međutim, bez aviona šeste generacije, francuska tvrtka nema budućnost. Dassault ima i liniju biznis-jetova Falcon, no oni mu ne bi osigurali opstanak. Odustane li Njemačka od SCAF-a, Francuska će morati Dassault ili ugasiti ili prodati.

Pokušaj Francuske i Njemačke da razviju novi tenk

Drugi primjer je francusko-njemački pokušaj razvoja novog tenka unutar projekta Main Ground Combat System (MGCS). Da bi se projekt ostvario, francuski Nexter Systems i njemački Krauss-Maffei Wegmann (KMW) još su davne 2015. godine formirali holding KMW And Nexter Together (KANT), koji je u međuvremenu preimenovan u KMW+Nexter Defense Systems (KNDS).

Projekt MGCS pokrenut je još 2012. godine, uz uvjeravanja da će do 2017. godine biti gotovi koncepti i studije izvodivosti. Međutim, program se odužio tako da su novi rokovi za izradu demonstratora tehnologija pomaknuti za 2024. godinu, a izrada za sada nedefiniranog broja prototipova za razdoblje od 2024. do 2027.

Početak serijske proizvodnje pomaknuti na 2028. godinu, naravno, pod uvjetom da se tijekom razvoja ne pojave veći problemi. I nitko se nije previše uzbuđivao. No onda je ove godine njemački Rheinmetall Landsysteme prikazao novi tenk Panther KF51, što su Francuzi doživjeli kao tešku provokaciju. Panther je bolji ne samo od europske već i od cijele svjetske konkurencije.

Kako dovršetak MGCS-a nije na vidiku, a sve veći broj europskih država zbog ruske agresije na Ukrajinu namjerava na brzinu modernizirati svoje oružane snage, već sada dostupan Panther najveći je favorit. Krenu li države zamjenjivati Leoparde 2 Pantherom, gašenje programa MGCS postat će vrlo izvjesno.

Europski nebeski štit

Najnoviji spor na relaciji Pariz-Berlin je njemačka inicijativa Europski nebeski štit, koji će europske gradove braniti od balističkih projektila. Uz Njemačku, inicijativi su se pridružile Velika Britanija, Slovačka, Norveška, Estonija, Letonija, Mađarska, Bugarska, Belgija, Češka, Finska, Litva, Nizozemska, Rumunjska i Slovenija. Ali Francuska nije. Pa kad nije Francuska, nije ni Hrvatska. Valjda će to od sada biti tako.

Francusku je razbjesnila odluka da će osnovu nebeskog štita činiti izraelski PZO raketni sustav Arrow 3. A ne njihov Eurosam SAMP/T sustav s projektilima Aster 30 Block 1NT (obrana od balističkih projektila dometa do 1500 km) i Aster 30 Block 2 BMD (obrana od balističkih projektila dometa do 3000 km). Činjenica da je izraelski sustav po svim odlikama znatno bolji od francuskog Parizu nije dostatno dobar argument.

Sve ovo silno ljuti Pariz koji, između ostalog, od jačanja europske obrane očekuje povećanje tržišta i jačanje francuske vojne industrije a ne njeno zatiranje. Tim gore je što glavni udarci toj ideji dolaze iz Berlina, a Njemačka bi uz Francusku trebali biti nositelj europskog jedinstva i kohezije.

Previše različitih interesa

Politički više razjedinjena nego jedinstvena Europska unija nesposobna je za formiranje jedinstvene obrambene politike. Previše je različitih interesa. Previše je država koje jedino u Sjedinjenim Državama vide garanta svoje opstojnosti.

Jedini način da barem dio Europe dobije obrambene snage je formiranje vojnog saveza voljnih država koje će se međusobno obvezati da će razvijati jedinstven obrambeni sustav neovisno od NATO-a i Europske unije.

S obzirom da je Francuska jedina europska nuklearna sila a Njemačka najjača ekonomija one bi morale biti osnova tog saveza. Problem je što Njemačka ni u doba Angele Merkel, niti sada pod „semafor koalicijom” Olafa Scholza ne vidi sebe kao predvodnicu na području obrane. Ekonomije da, politike također, ali obrane ne. Previše je grijeha prošlosti.