“Davore, ja sam Mirsad, i malo je ovo što nosim, i nemam prave riječi... ali došao sam da ti kažem da sam tu, i moja je kuća tu, i šta god ti treba... Ako imaš kakvog veša da ti ponesem, da operem, ako se trebaš okupati”, drhtavim glasom i sa očima punim suza govori čovjek koji je došao da pruži ruku prijateljstva.

“Nemojte me snimati, ja sam vjernik i tu blizu držim restoran, nije ovo ništa… brate moj, izvoli, toplo je”, kaže čovjek koji u jednoj ruci drži kesu orošenu od vrućeg obroka a drugom grli Davora Dragičevića.

Tokom nekoliko sati koje smo proveli kod šatora ispred Tužilaštva BiH, Davoru Dragičeviću ljudi su donosili supu, kafe, vodu, sokove…

Srdačnost sa kojom su mu prilazili, ljudskost koju su pokazali načinom na koji su razgovarali s njim, iskrenost, toplina i želja da umanje bol koju sa sobom nosi tokom petogodišnje borbe da pronađe pravdu za svoje ubijeno dijete, ono su zbog čega i priče teške poput ove, izazovu osjećanje radosti i najdublje ganu onog koji sve to posmatra.