Tajna policija 1993. došla po Kasima u Dubrovnik, brutalno je ubijen u Dretelju

Vijesti 02. jul 202210:552 komentara
Podijeli:
Izvor: Index.hr

Početkom ove godine Ismeta Kahrimanović napokon je dočekala epilog dugogodišnje potrage za posmrtnim ostacima svog supruga Kasima Kahrimanovića, koji su ekshumirani 13. siječnja. Radi se o čovjeku kojega su, kako govori Ismeta Kahrimanović, odveli djelatnici tajne policije, odnosno Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP; koji je kasnije preimenovan u Protuobavještajnu agencija POA-u, a zatim s Obavještajnom agencijom OA-om formirao sadašnju SOA-u).

Iz Dubrovnika preko Neuma do Dretelja

Kako piše Index.hr, on je odveden sredinom lipnja 1993. godine iz ratnog Dubrovnika. Poslije toga, ona je kasnije saznala, završio je u Neumu te zatim u logoru Dretelj, gdje je umro od posljedica batinanja. Dženaza mu je bila 17. lipnja ove godine. Još se nalazi na popisu Nacionalne evidencije nestalih osoba.

Logor Dretelj uspostavila je Hrvatska Republika Herceg-Bosna pokraj Čapljine u travnju 1993. godine. Prema podacima Udruženja logoraša Mostar, kroz logore HR Herceg-Bosne – Heliodrom, Dretelj, Gabelu, Široki Brijeg i druge – prošlo je preko 20.000 nedužnih muškaraca, žena i djece. Veliki broj ih je ubijen ili ranjen.

Nagrađivani novinar Guardiana Ed Vulliamy, koji je na Haškom sudu svjedočio u čak desetak suđenja, pisao je nakon Praljkovog samoubojstva o svom ulasku u Dretelj, u koji ga je s još dvoje novinara pustio sam Praljak.

“U jednom skladištu vidjeli smo stotine uplašenih ljudi koji su sjedili i čučali. Neki su iza zatvorenih vrata bili 72 sata, a stražari su ih ostavili da se guše u vrućini i smradu. Pili su vlastiti urin”, piše Vulliamy.

Dubrovnik 1990-ih

Kako bi se ta događanja stavila u još precizniju perspektivu, treba reći i nekoliko činjenica o Dubrovniku početkom 1990-ih. Bilo je to vrijeme kad su u tvrtkama ljudi, većinom Srbi, pozivani da potpišu izjavu o lojalnosti državi.

Isto su radile i žene udane za Srbe, ljudi su gubili poslove, a postoji i slučaj nekoliko miniranja srpskih objekata o kojima se ni dan-danas ne govori na sav glas, već se to čini potiho, da nitko ne čuje. Nakon Srba, izbijanjem rata između Hrvata i Bošnjaka, na red su u određenoj mjeri došli i muslimani.

U svakom slučaju, da se radi o plodnom tlu za spomenuta događanja, govori i činjenica da danas u Dubrovniku na izborima uvjerljivo pobjeđuje Mato Franković, HDZ-ovac koji otvoreno brani pozdrav “za dom spremni”, govoreći kako će se i ove godine pjevati Bojna Čavoglave na Stradunu.

Pripadnik Armije BiH

U Dubrovnik je 1993. godine doselio Kasim Kahrimanović. On je prethodno bio pripadnik Armije Bosne i Hercegovine, još dok su supruga i on živjeli na Igmanu.

Ismeta Kahrimanović otišla je za Dubrovnik gdje joj je živio otac, a Kasim Kahrimanović se prije Dubrovnika bio kratkotrajno nastanio u Splitu gdje je koordinirao humanitarnu pomoć za izbjeglice s područja Hadžića (Pazarić, Tarčin). Konkretno, radio je za organizacije Crveni križ i splitski Merhamet.

Početkom sukoba Hrvata i Bošnjaka, on se, kako govori njegova supruga, povukao iz vojske. Drugim riječima, bio je tek izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.

“Više se nije mogao baviti s tim, putevi su bili zatvoreni i rekla sam mu da dođe u Dubrovnik. Kasnije se po novinama pisalo da je bio general Armije BiH, nikakav general nije bio, nije imao niti uniformu. Uostalom, nakon što je počeo sukob Bošnjaka i Hrvata, nije bio u vojsci”, govori Ismeta.

“Po njega je došao bijeli Golf bez registracija”

Po dolasku u Dubrovnik, jednog dana nazvao ga je policajac i rekao mu da se mora javiti u zgradu MUP-a idućeg dana u 9 sati ujutro.

“On se ponekad trebao javiti u policijsku upravu i kad bi me posjećivao iz Splita, isto je bilo i po dolasku u Dubrovnik. Ipak, nismo spavali cijelu noć, mislili smo se o čemu se tu radi. On je pošao, kad se vratio, samo mi je rekao da opet mora doći sutra u isto vrijeme. Nije mi rekao o čemu su pričali.

Idućeg dana sam ja pošla s njim, mene su istjerali, a on je došao kući tek u 15 sati. Iza njega je došao bijeli Golf bez registracija. Dva čovjeka su izašla iz automobila i rekla mu: “Požurite, gospodine.” Pa gdje da žuri? Očito je morao ići s njima.

“Sjećam se velikih kapi znoja s njegovog lica”

Moj muž je bio žut, znoj je kapao s njega. I sad se toga sjećam. Sjećam se velikih kapi znoja s njegovog lica. Strpali su ga u auto i odveli. Meni su rekli da isto čeka i mene ako o tome budem govorila. Ipak, otišla sam u UNPROFOR, UNHCR, kao i Crveni križ. Tada je ustvari počela moja potraga za suprugom”, kaže.

Uspjela je doći do jednog od agenata SZUP-a, kolege čovjeka koji joj je odveo supruga. Govori nam kako joj je on poručio da je odveden jer je general Armije BiH i da i nju čeka ista sudbina ako bude previše ispitivala.

Kasnije su do nje došle informacije da je prvo otišao za Neum (kasnije je u Haagu kao jedan od dokaza završio i zapisnik neumske policije o slučaju Kahrimanović), gdje je bio deset dana. Iz Neuma je, doznala je, prebačen u Dretelj.

“Traganje je bilo mukotrpno, toliko sam telefona okretala kad bih saznavala da su zarobljenici puštani, išla sam na Korčulu jer su neke prebacili tako. Tamo sam čula priče da su neki pili svoju mokraću, stomaci su im bili kao burad.

“Ubijen je u kolovozu”

“Pričala sam sa zarobljenicima koji su bili u logoru s njim. Rekli su mi da su ga tukli svaki dan. Nakon što su ga jednom prilikom žestoko pretukli, ubacili su ga u jedan hangar, a on je rekao drugim zatvorenicima da ima djecu u Dubrovniku i da ih se obavijesti da je ovdje.

Ispalo je da su mu to bile zadnje riječi”, navodi ona te dodaje kako joj je to rekao jedan muškarac 1995. godine.

“Na njegovim rukama je preminuo moj suprug u kolovozu 1993. godine. Umro je nakon što je bio izbatinan od strane logorskih čuvara u logoru Dretelj”, rekla je.

Pitamo je kako je njoj tada bilo samoj u Dubrovniku.

“Bila sam sama s dva maloljetna sina. Dolazili su mene voditi na razgovor, ali nisu imali to pravo jer sam bila pod zaštitom visokog povjerenstva za izbjeglice Ujedinjenih naroda. Živjela sam u Gružu, odmah pored Hotela Gruž, a prodavala sam na placi.

Uglavnom, policija bi dolazila po mene, a ja bih odmah zvala UNHCR Dubrovnik koji bi došao i zaštitio me. Tu su bile gospođe Ana i Rita, sjećam se”, govori nam ona.

Preselila se u Škotsku, vratila se prije 15 godina u BiH

Pitamo je koliko se to puta dogodilo.

“Nekad jednom tjedno, nekad dva puta, nekad i više. Ovisilo bi, nekad bi me pustili na miru po nekoliko mjeseci”, rekla je.

Ubrzo se preselila sa sinovima u Škotsku, no u BiH se ponovo doselila prije petnaestak godina, upravo kako bi saznala što se dogodilo s njenim mužem. Sada živi u Hadžićima, koji su dvadesetak kilometara udaljeni od Sarajeva. Sinovi žive u Škotskoj.

“Suprug je bio ukopan pod tuđim imenom, odnosno imenom jednog mladića. Kasnije se utvrdilo da to nije taj mladić, pa se na taj način saznalo da je to moj suprug. Bila sam na identifikaciji, odmah sam znala, bila je tu i vera koju sam prepoznala.

Ostatak priče pročitajte na Index.hr.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad

Komentari

Vaš komentar