Ukrajinka i Bosanac se spakovali za sat i došli u BiH: “Moju kuću još čuva Bog”

Vijesti 23. mar 202219:22 > 19:23
Podijeli:

Ukrajinka Olena i njen suprug Bosanac Zehrid Višća krajem februara pobjegli su od rata iz Ukrajine. Za njima su u međuvremenu došli i brojni članovima Olenine porodice, žene, djeca, starci. Svi žive u mjestu Čuništa, 10-ak kilometara od Olova. Za sada žele ostati ovdje no strahuju zbog dozvola, papira i procedura. Nadležni pak tvrde kako niko ko iz Ukrajine potraži utočište ovdje neće biti vraćen, niti će biti protjeran.

Ljudmila, kojoj će uskoro 80 godina kaže, kako se sjeća da joj je majka govorila, u životu je najstrašniji rat. Uništavanje, strah, smrt. Upravo je od rata pobjegla iz svoje zemlje. Umjesto eksplozija u Dnjipru, sada čuje žuborenje obližnje rijeke Krivaje, dok dane provodi u mirnom mjestu nadomak Olova. No, suprug Anatolija i ona, mislima su ostala u svojoj zemlji.

“Bosanci su pažljivi”

“Tamo mi je ostala kćerka i zet koji rade kao volonteri, a unuk koji ima 27 godina čeka mobilizaciju u ukrajinsku vojsku. U četiri sata ujutro probudilo nas je pucanje. Sin je nazvao i rekao – mama spremajte se, rat je. Rat? Nismo vjerovali. Ne, nije rat. Aerodrom, skladište u našem gradu su srušili. Sada ruše Harkiv, Kijev, uništavaju ukrajinske gradove, ostaje samo kamenje. Svako jutro ustajem rano, zovem kćerku, pitam kako su, jer ih svaku noć granatiraju. Avioni, rakete. Moju kuću još čuva Bog, ali morali smo je napustiti, jer svaki minut mogu napasti”, rekla je Ljudmila.

Kofere su spremili za sat i došli u Bosnu. Ljudi su, kažu Ljudmila i Anatolij, pažljivi, suosjećajni, komšije su dobre prema njima. Oni znaju, kako je to, preživjeli su rat, kaže Ljudmila. Ovdje žele ostati, dok rat ne završi.

“Ali u Ukrajini je moje korijene, moje drvo, ja sam tamo srcem i mislima, iako mi se Bosna jako sviđa, Bosna je jako dobra, meni nedostaje moja Ukrajina”, govori Ljudmila.

S njima ovdje borave još članova porodica, pretežno žene s djecom, koji su također pobjegli iz ukrajinskog pakla. Riječ je o porodičnoj kući Zehrida Višće. Bosanca koji je oženio njihovu kćerku Olenu, koja od institucija nije htjela tražiti azil, jer kaže “ja nisam izbjeglica, ovdje imam dom”.

“Svi me pitaju šta mi treba. Ništa mi ovdje ne fali. Ovdje narod zna, proživjeli su to sve. Oni znaju šta je to rat i svi pomažu, stvarno osjećam ljubav preko običnog naroda. Najveći problem za nas je to što nemamo rješenje da živimo duže od 30 dana, da se nekako to riješi, mi ne tražimo da budemo izbjeglice, imamo gdje živjeti, imamo sve za sada, ali to je najveći problem sada”, kaže Olena Višća.

Mogućnost traženja azila

Nakon granata, panike, bježanja, gužvi, višednevnog putovanja ka BiH, slijedi rješavanje statusa. Olenin suprug Zehrid kaže, lako ćemo za našu porodicu, ali strahuje za ostale Ukrajince kojima je pružio utočište.

“Za dva dana idemo za Zenicu gdje su nam rekli prije 25 dana da se opet obratimo, da se prijavimo, da primimo neko rješenje, kako sam saznao oni to nisu prije mjesec mogli dati jer nisu imali nikakvih podataka šta s nama da rade. To i jeste problem, što mi to ne bismo htjeli, ja ne bih htio da moja supruga bude izbjeglica i moj sin, imaju gdje živjeti. Meni će biti problem ovdje se zaposliti, sina u školu sada ovdje upisati, i svi mi imamo neku nadu da će se to tamo završiti u našoj Ukrajini da bismo se mi mogli vratiti”, govori Zehrid Višća.

Iz Ministarstva sigurnosti BiH za N1 su rekli da je uz mogućnost traženja azila, usaglašena i spremna i Odluka o privremenom boravku po osnovu humanitarnih razloga za državljane Ukrajine uskoro trebala biti usvojena na Vijeću ministara.

Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android|iPhone/iPad

Komentari

Vaš komentar