Priča o bolu, istrajnosti i ljubavi: Lejla i Haris bore se da postanu roditelji

Zdravlje 04. jun. 202216:48 > 17:571 komentar
Podijeli:
Izvor: Nova

Naša borba za potomstvo traje od 2018., kada smo prvi put, nakon nešto više od godinu dana braka, odlučili potražiti pomoć, uraditi pretrage i prikupiti nalaze kako bismo saznali zašto se ne uspijevamo ostvariti kao roditelji. Mislila sam da se neplodnost nama ne može desiti i da je potrebno samo malo strpljenja. Pritom sam, kao novinarka, napisala nekoliko priča o parovima koji su vodili bitku s neplodnošću, ni ne sluteći da ću istu bitku voditi nekoliko godina kasnije, napisala je u ispovijesti o svojoj borbi Lejla Lojo Karamehmedović novinarka koja se već pet godina sa svojim mužem Harisom bori da postanu roditelji.

“Prvi put sam ostala trudna 2019., uz pomoć ljekara iz doma zdravlja i njegovih savjeta, i to prirodnim putem. Nažalost, bebu smo izgubili u petom mjesecu trudnoće. Tog, jednog od najtežih životnih perioda, ne želim se ni prisjećati. I danas se pitam kako sam imala snage sve preživjeti. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da sve prihvatim i ponovo krenemo raditi pretrage. Obdukcija, koja pokaže uzrok gubitka bebe, također se čeka najmanje dva-tri mjeseca, često i duže.

Razlog gubitka bio je infarkt posteljice i trombofilija. Ironija je da je to, vjerovatno, bio jedini nalaz koji nisam uradila. Nema dana da se ne zapitam koliki bi danas bio naš dječak da sam na vrijeme znala da mi trebaju Clexani. Do kraja te godine nismo uspijevali ostvariti trudnoću. A naredne je stigla pandemija koronavirusa i sve je stalo. Pacijentima s teškim oboljenjima bilo je teško doći do ljekara, a kamoli nama. A sat je otkucavao. Već sam imala 40 godina, na KCUS-u su mi savjetovali da odmah idem na IVF (potpomognutu oplodnju) i ne pokušavam sa inseminacijom, jer, najčešće, u mojim godinama ne uspijeva, i samo je gubljenje dragocjenog vremena. To je ujedno značilo i čitav set novih pretraga i nalaza, odabir prave klinike i ljekara, jer se IVF ne može raditi u državnoj Klinici za liječenje neplodnosti, već privatno.

Prošlog ljeta uradili smo prvu vantjelesnu oplodnju. Beta HCG, nalaz iz krvi koji pokazuje jeste li u drugom stanju, bio je pozitivan. Duplala se, baš kao i naša sreća. Međutim, na prvom ultrazvuku doktor nije mogao ništa naći. Ponovo smo uradili betu i – ništa. Objasnio nam je da je u pitanju biohemijska trudnoća, i da se, jednostavno, dešava. Vratio mi se osjećaj nemoći, tuge, razočarenja i bola koji me je izjedao iznutra. Jedina utjeha je bila da imamo još oplođenih jajnih ćelija i da možemo pokušati opet naredni mjesec. Ali nisam imala snage, a ni sredstava za novi pokušaj. Plašila sam se novog gubitka, trebao mi je odmor. Da ne spominjem sve hormonalne promjene kojima prolazite tokom pripreme za IVF, ostvarenja trudnoće, a potom gubitka.” napsiala je Lejla za magazin Gracija. 

“Moram vam napisati i nešto o sistemu: kroz javne institucije zdravstva možete uraditi puno toga, uz dosta strpljenja, dok ne dođete do vantjelesne oplodnje. Ali moram spomenuti da se i to razlikuje od kantona do kantona. Mislim da se u cijeloj FBiH vantjelesna oplodnja može uraditi samo u privatnim klinikama. Mi smo, koliko nam je vrijeme dozvoljavalo, u javnim institucijama prikupljali nalaze, ali kad uđete u proces IVF-a, zbog brzine kojom se treba odrediti terapija, nalaz morate uraditi privatno. Naprimjer, prilikom stimulisanja jajnih ćelija, svakodnevno sebi dajete injekcije za njihov rast. Ljekar svaki treći dan provjerava nivo hormona u krvi kako ne bi došlo do hiperstimulacije i tada morate nalaz krvi izvaditi u istoj klinici kako bi se terapija odredila istog dana. Nemate vremena ići ljekaru opće prakse ili ginekologu. Ako uđete u proces izvantjelesne oplodnje, svaki pregled i nalaz mora se uraditi odmah, jer se terapija ne može prekinuti niti čekati termin u javnoj ustanovi. Nažalost, troškovi tih nalaza i pregleda nisu obuhvaćeni refundiranjem u Kantonu Sarajevo upravo iz razloga što ih je moguće uraditi u javnoj ustanovi. Ali, ovdje niko ne govori o nemogućnosti korištenja tih usluga u toku IVF procesa. Sve bi bilo drugačije kada bi se potpomognuta oplodnja mogla raditi u javnim ustanovama.

Iskustva su, vjerujem, različita i individualna, od odabira klinike, određivanja terapije, liječenja. Prije nego smo se odlučili za IVF raspitivala sam se o ljekarima, klinikama, pitala sam doktore i prijateljice koje su prolazile isto. Na prvim konsultacijama, doktor nam je objasnio da, uprkos tome što imamo dobre nalaze, ne smijemo biti uvjereni da će oplodnja uspjeti. Iako se uspiju razviti jajne ćelije, oploditi i pravilno razvijati, i sve prođe kako treba, šanse za ostvarivanje trudnoće su 50:50.”  napisala je Lejla.

Priču o ovom divnom, hrabrom paru možete pogledati u videu Nove BH.

Komentari

Vaš komentar